субота, 30. август 2014.

IZRADA RAZVOJNOG PLANA VASPITNO-OBRAZOVNE USTANOVE

Zakonska rešenja - sloboda izbora i ograničenja

Autor teksta: Mirsada Topalović
Razvojno planiranje je u vaspitno-obrazovnim ustanovama Srbije počelo  2002. godine kao pokušaj uvođenja promena u škole na osnovu ispitanih potreba svih aktera škole (nastavnika, učenika, roditelja ...).  
Na osnovu ispitanih potreba i odabranih prioriteta škole su izrađivale razvojne planove kao strateški dokument kojim planiraju ostvarenje svoje vizije razvoja za određeni period. Od tada pa do danas izrada razvojnog plana je zakonska obaveza svake V-O ustanove. Prvih godina izrada plana je bila regulisana samo krovnim zakonom. Danas se pravni osnov za izradu plana  nalazi i u zakonima o osnovnoj i srednjoj školi. Samim tim situacija je složenija.

Kada aktiv za razvojno planiranje počinje izradu razvojnog plana svoje škole ili vrtića neophodno je da se upozna sa  članovima zakona kojima se izrada bliže određuje- članovi su navedeni u  Stručnom uputstvu o načinu izrade školske dokumentacije koje je donelo MPNTR R. Srbije 27. avgusta 2014. (link).

U tekstu koji sledi naveden je u potpunosti član 49. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja ("Sl. glasnik RS", br. 72/2009, 52/2011 i 55/2013) koji propisuje ključna pitanja vezana za  razvojni plan.

Развојни план установе
Члан 49
Установа има развојни план.Развојни план установе јесте стратешки план развоја установе који садржи приоритете у остваривању образовно-васпитног рада, план и носиоце активности, критеријуме и мерила за вредновање планираних активности и друга питања од значаја за развој установе.
Развојни план установе доноси се на основу извештаја о самовредновању и извештаја о остварености стандарда постигнућа и других индикатора квалитета рада установе.Развојни план доноси орган управљања, на предлог стручног актива за развојно планирање, за период од три до пет година.У поступку осигурања квалитета рада установе вреднује се и остваривање развојног плана установе.

Iz navedenog člana proističe da škola ima slobodu u izboru ne samo  forme i  strukture, već i sadržaja koji će se u razvojnim aktivnostima pojaviti.  Naravno, aktivnosti logično proističu iz odabranih prioriteta koji se najčešće definišu isto kao i razvojni ciljevi (npr. prioritet je unapređenje međuljudskih odnosa u školi ili povećanje aktivnosti učenika na časovima). 
Važno je obratiti pažnju na vremenski raspored planiranih aktivnosti pošto se plan donosi za više godina (da se izbegne opterećenje ili nedostatak aktivnosti u nekoj godini realizacije).

Članom 26. Zakona o osnovnom obrazovanju i  vaspitanju (link  i članom 9. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju (link) je propisano šta razvojni plan sadrži, čime se donekle ograničava sloboda u izboru sadržaja.  Škola i dalje može planirati  sadržaje po svom izboru, ali ovi koji su  propisani u navedenim zakonima se moraju uzeti u obzir. Međutim  i u ovim propisanim sadržajima postoji sloboda izbora od strane škole. Kako će škola planirati mere i planove koji su  propisani pomenutim zakonima zavisi od same škole (npr. škola je dužna da planira mere prevencije osipanja učenika, a to će učiniti navođenjem aktivnosti specifičnih za tu školu). Uniformnost se pojavljuje u slučaju rešavanja problema na isti način, te odatle može da sledi zaključak da nema dovoljno slobode u izboru.

Škole planirane razvojne aktivnosti uglavnom navode u okviru oblasti kvaliteta rada ustanove (Školski program i godišnji plan rada, Nastava i učenje, Obrazovna postignuća učenika, Podrška učenicima, Etos, Organizacija rada škole i rukovođenje, Resursi).  To je verovatno zato što se pri izradi razvojnog plana, između ostalog  polazi od rezultata samovrednovanja (član 49. gore naveden) koje je škola u obavezi da realizuje po  Pravilniku o vrednovanju  kvaliteta rada ustanove (član 5. i  12.) (link).

U praksi se sreću i drugačija rešenja. Neke škole razvojne  aktivnosti  prikazuju kroz navedene prioritete i razvojne ciljeve. Da li će koristiti jednu od navedenih formi prikaza sadržaja plana , ili neku sasvim novu, to zavisi od same škole. Važno je uklopiti sopstvene želje i mogućnosti u postojeća zakonska rešenja koja se naravno mogu i menjati za nove potrebe aktera škole.  


среда, 27. август 2014.

Grupni oblik rada -
najčešće dileme

Autor teksta: Mirsada Topalović

Grupni oblik rada nastavnici vrlo često koriste u svom radu na časovima redovne nastave, odeljenskog starešine, slobodnih aktivnosti, a oni veštiji u primeni ovog oblika, i u radu sa roditeljima. Za ovaj oblik rada se opredeljuju zbog mogućnosti angažovanja svih učenika ili učesnika grupe koja trenutno nešto uči, saznaje ili rešava neki problem.

Prostorni uslovi rada  i broj učesnika u grupi  
Pre svega potrebno je obezbediti drugačiji prostorni razmeštaj sedenja u odnosu na rad u klasičnoj učionoici. Svaka grupa bi trebalo da ima svoj kutak gde može da radi bez ometanja ostalih grupa. 
Broj učesnika u malim grupama je takođe važan za uspešan  rad i varira u zavisnosti od ukupnog broja učenika u odeljenju i uzrasta. Mlađi učenici efikasnije rade u manjim grupama (optimalno 4 učesnika), dok starijih učenika može biti i veći broj u grupi (5-6).

Dilema: Kako ispuniti prostorni zahtev u malim i skučenim učionicima?
Rešenje uvek postoji: planirati vreme za brz razmeštaj klupa, ili drugačiji stalan razmeštaj sedenja (polukružni i sl.) koji ubrzava formiranje grupa na času. Često korišćenje grupnog rada ovaj problem čini nevidljivim.

Organizovanje grupnog rada
 Pri organizovanju grupnog rada  treba voditi računa o:
  • ·         načinu podele dece u male grupe;
  • ·         izgradnji saradničke atmosfere  u malim grupama i između grupa;
  • ·         približno istom tempu rada u grupama.

Podela u grupe se može organizovati na različite načine: po mestu sedenja, razbrajalicom, izvlačenjem sličica ili broja, nekom od brzih igara koje za to služe.

Dilema: Šta uraditi ako se u istoj grupi nađu deca koja se inače ne druže i ne pristaju na rad u ovakvoj grupi, ili ne žele da rade sa pojedinim učenicima koji su neomiljeni u odeljenju?
U ovakvim situacijama je najbolje koristiti neku od nasumičnih, igrovnih podela, posebno na početnim časovima korišćenja grupnog rada dok se deca međusobno kroz zajedničke aktivnosti   ne upoznaju.
Druga korisna tehnika za rešavanje ovakvih problema je česta promena sastava malih grupa kako bi se učenici našli u situaciji da rade sa svim učenicima iz odeljenja. Na taj način se sprečava podela na klanove u odeljenju i smanjuje rizik od grupašenja koji grupni rad sa sobom nosi, a ujedno gradi saradnička atmosfera i tolerancija među članovima grupe.
Ukoliko je u odeljnju učenik sa smetnjama u razvoju ili učenik kojeg svi odbacuju potrebno je da nastavnik svojim planiranjem obezbedi vršnjačku podšku i uključivanje učenika u rad grupe uz stalan nadzor i potrebne intervencije.

Dilema: Podsticati ili suzbijati takmičarske aktivnosti?

Za grupni rad nisu poželjne takmičarske aktivnosti jer cepaju odeljenje i razvijaju takmičenje sa drugima umesto sa samim sobom,  što je trajnija motivacija za učenje i rad. Dobar scenario časa  ne stavlja grupe u situaciju takmičenja, već saradnje koja je poželjna i koja se visoko vrednuje i u spoljnoj evaluaciji rada škole.
Veoma je važno ne tražiti krivce i optuživati pojedince za neuspeh grupe. Intervencija nastavnika je u ovakvim situacijama neophodna.

Dilema: Tempo rada u malim grupama često je nejednak.
Da bi se izbegao ovaj problem koji je čest u grupnom radu nastavnici mogu koristiti nekoliko postupaka:
  • ·         stalan obilazak grupa i podsećanje na vreme koje je preostalo;
  • ·         1-2 minuta do kraja nastavnik zahteva da se zadaci polako završavaju;
  • ·      grupe koje su već završile zamoliti da sve još jednom pregledaju i malo sačekaju ostale;
  • ·        grupi koja dosta kasni eventualno skratiti zadatke, ili im dati uputstvo da prekinu sa radom, a da tokom izlaganja usmeno dodaju ono što nisu uradili u grupi.


Ukoliko nastavnik uspe da ispoštuje ove uslove organizovanja grupnog rada na putu je da ima dobre časove na kojima su učenici aktivni, zainteresovani za učenje, kooperativni i sa dobrom komunikacojom.     


субота, 23. август 2014.

Radioničarski postupak  u školi - 

za „radioničare“ početnike

Učesnici radioničarskog kampa "Savača 2001"

1. Primena i vrste radionica

Radioničarski postupak  (radionica)  se susreće u svim oblastima edukativnog rada i stvaralaštva, a posebno veliki značaj ima u obrazovanju i vaspitanju dece. Poslednjih decenija ovaj oblik obrazovnog rada postao je veoma popularan u svetu, a u naše škole je na velika vrata ušao sa uvođenjem izbornog  predmeta Građansko vaspitanje i ostalih izbornih predmeta.
 Pored ovih predmeta radionica je primenljiva i u realizaciji pojedinih sadržaja obaveznih predmeta, na časovima odeljenskog starešine, sekcija i ostalih slobodnih aktivnosti. Primena je zaista široka.
Pre nego što kreiramo  radionicu važno nam je znati šta njom hoćemo da postignemo, odnosno koji je njen cilj. Na osnovu  glavnog cilja one se najčešće svrstavaju u dve grupe  (navedeno u publikaciji  „Učionica dobre volje“,1996) :
  •  Kreativne radionice    
  • Edukativne radionice

Cilj kreativnih radionica je podsticanje i razvijanje kreativnog  izražavanja kao npr. u dramskim, likovnim, muzičkim ili literarnim radionicama, a osnovni cilj edukativnih radionica je sticanje konkretnih znanja i veština kao i razvijanje kognitivnih procesa. Podgrupa edukativnih radionica su takozvane psihološke radionice čiji su sadžaji usmereni na razvoj ličnosti, izražavanja emocija, socijalne komunikacije i sl.
U edukativnim  radionicama aktivnosti  su usmerene na rešavanje nekog problema koji može biti   kognitivne, socijalne ili emocionalne prirode. Od učesnika se zahteva da uoče i definišu neki problem, analiziraju i promišljaju o rešenjima, diskutuju, izveste o rezultatima svog rad i sl. Kao što se vidi učesnici su uvek u aktivnoj poziciji.

2. Struktura radionice

Svaka radionica mora da ima unapred pažljivo pripremljen scenario (struktura radionice) u kojem su naznačeni:
  • ·     jasno definisan cilj
  • ·     logički raspoređene aktivnosti kroz koje se obrađuje tema radionice  sa vremenskim trajanjem svake od njih i opisom šta rade učesnici, a šta voditelj,
  • ·     jasne i precizne  instrukcije ili zahteve koje voditelj postavlja učesnicima,
  • ·     potrebni materijali za rad učesnika i voditelja.

 Neka od važnih pravila rada u radionici
Pošto je radionica oblik grupnog rada nužno je uspostaviti zajednička pravila kako bi rad bio uspešan:
  • ·    učesnici govore po dogovorenom redosledu kako bi svako imao šansu da bude saslušan,
  • ·    dok jedan učesnik govori ostali mu ne upadaju u reč i ne pričaju sa ostalima,
  • ·    svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, bez obzira koliko je različito od ostalih,
  • ·    u radionici nema posmatrača, svi učestvuju,
  • ·    učesnici sede u krugu kad god razmenjuju mišljenja, diskutuju o nečemu ili se dogovaraju- na taj način su svi jednaki i pozvani na zajedničko učešće.

  3. Ponašanje voditelja u radionici

Voditelj svojim ponašanjem i načinom ophođenja sa učesnicima utiče na ishod celog procesa radionice. On nije glavna i istaknuta „figura“ radionice već osoba koja povezuje sve procese i iskustva koja se u radionici pojave i vodi računa da:
  • ·    jednako budu prihvaćena  sva iznesena iskustva učesnika  bez obzira da li se voditelj sa njima  slaže ili ne,
  • ·    podstiče komunikaciju sa i među učesnicima što se najbolje čini pitanjima otvorenog tipa,
  • ·    uvažava drugačija mišljenja i uvek pita ima li neko drugačije mišljenje u grupi,
  • ·    uobličava ključna saznanja dobijena u  radionici.

 Veoma važno:
 Pošto je radionica mesto aktivnog učenja i traganja  za rešenjem , kod učesnika (posebno dece) se često mogu javiti osećanje čuđenja, zbunjenosti, sumnjičavosti ili ushićenja zbog iznenadnog otkrića. Ova osećanja su znak ozbiljnog bavljenja problemom i kritičkog promišljanja o njemu. Ovakva osećanja treba prepoznati i uvažaiti,  jer pokazuju voditelju da je on angažovao i pokreunuo učesnike da idu putem do postavljenog cilja radionice.
  
Autor teksta Mirsada Topalović



четвртак, 21. август 2014.

Podrška i pomoć   deci u stresnim situacijama

U svakodnevnom životu deca se često nalaze u stresnim situacijama pa im je potrebna  podrška i pomoć odraslih. Iako se tekst koji sledi odnosi na stres u ekstremnim situacijama prikazani model rada sa decom je primenljiv u svim situacijama koje izazivaju stres, a  posebno školskim.

(Sažetak rada koji je prezentovan  na  Simpozijumu "Psihosocijalne posljedice rata" koji  je održan 7. i 8. jula 2000. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu)

PSIHOLOŠKE RADIONICE KAO NAČIN POMOĆI DECI U EKSTREMNIM SITUACIJAMA
Mirsada Topalovic, Zaječar
U literaturi se navodi da ratne situacije negativno deluju na mentalno zdravlje dece kao i na pojavu mnogih stresom izazvanih simptoma. Zato su razvijeni različiti načini borbe protiv ovakvog delovanja koji su usmereni kako na lečenje tako i na prevenciju poremećaja izazvanih stresom.
Predmet ovog rada je prikaz tehnika preventivnog rada sa decom koje pomažu da se smanje simptomi izazvani ratnim stresom, tokom bombardovanja u Jugoslaviji, mart-jun 1999 godine.
Cilj rada je da se uvide efekti preventivnog rada sa decom organizovanog po tipu psihološko-kreativnih radionica i sportsko-dečjih igara.
Pretpostavka je bila da će ovako organizovan kontinuirani rad u toku delovanja stresnih faktora smanjiti ispoljavanje nastalih simptoma i sprečiti pojavu novih, i da će tokom rada i druženja deca ispoljiti i iskazati svoje kreativne potencijale na nanačin koji svakom od njih najviše odgovara (crtež, pesma, nova igra, šala, priča…). Ova pretpostavka je nastala na osnovu ličnog iskustva u radu sa decom gde su primenjivani programi za decu po tipu radionica (Čuvari osmeha, Konvencija o pravima dece, Učionica dobre volje…).


Ceo rad se nalazi na 269. Strani Zbornika radova http://www.psih.org/2000b.pdf